
Meri Sarajevo
@RealSarajka • 1,373 subscribers
More smiling, less worrying. More compassion, less judgment. More blessed, less stressed. More love, less hate.Ⓜ️🇧🇦Ⓜ️ 11:11
Shorts
Čitam danas kako je Rebecca West u svom putopisu Crno jagnje i sivi soko iz 1941. godine pisala o boravku u Bosni. Opisujući Bosance, zapisala je kako satima sjede po kafanama, uz kafu iz malih fildžana, dok dan prolazi pored njih. Vidjela je u tome lijenost, naviku da se vrijeme troši u besposlici. Odeš ujutro svojim poslom, obiđeš pola zemlje, vratiš se predvečer, a oni još na istim stolicama, uz istu kahvu, kao da se ništa nije promijenilo. Evo, sjedim na ćepenku, pijem svoju kafu i kontam... Ja polako, laganini...K'o begovica.🤣 Vidjela si fildžan, a nisi vidjela filozofiju Pojam je pojam, a vi pojma o pojmu nemate kad je riječ o rahatluku i ćejfu. Zašto ste toliko ubijeđeni da život moramo provesti trčeći? Veliki problem robova sistema jeste što nikad nisu dokučili šta je rahatluk. Rade od jutra do mraka. Nemaju vremena ni za porodicu, ni za raju, ni za ljubav,ni za kafu.Sve nešto busy, ganjaj, trči, rokovi, sastanci... Ma, k'o hajvani.K'o da će dva ručka pojesti, u dvije kuće spavati i tri života proživjeti. I za šta? Da bi na kraju umrli umorni od života. Zato, manite se vi nas i naših kafa. Mi svoju kafu, svoj ćejf i svoj rahatluk. E, moja Rebecca... Nisi ti razumjela Bosance. Mislila si da oni ubijaju vrijeme. A možda su samo odbili da vrijeme ubije njih.Eto.🇧🇦🍀
10,800 Aufrufe
24. decembar Slavim... Slavim ga jer sam ostala. Prije tri godine bio je to sasvim običan dan. Od onih koji se potroše prije nego što ih i primijetiš.Trka frka. Želja da se što prije dođe kući.A onda bez najave tijelo je odlučilo da progovori.Najprije tiho.Lagano stezanje u grudima.Kao da dah postaje kraći, kao da prostor oko mene nestaje.Onda jače.Teže.Znoj na čelu.Osjećaj kao da mi na prsima sjedi cijeli jedan slon.Strah onaj strašni,najstrašniji strah. Bolnica.Glasovi.Svjetla.Dobro je. Nije infarkt. Došla si u zlatni sat. Zlatni sat...A u meni mrak. Jedna arterija začepljena 75%. Hitno se mora ugraditi stent.Riječ „hitno“ odjekuje mi glasnije od svega.Kakav stent? Imam četrdeset i neku. Još planove. Još „sutra“.Noć prije operacije najduža noć mog života.Dali su mi lijekove za smirenje i rekli:Probaj zaspati.Čuj da zaspem? Ali kako se spava kad ti cijeli život stoji budan?Premotavala sam godine,slike,lica.djetinjstvo.rat. Ljubavi.Gubitke... Sve sam premotala sa sobom tu noć, kao da idem na put s kojeg se možda i neću vratiti... Ujutro dolaze po mene.Kolica? Inače bih pitala zašto kolica? Mogu da hodam... Ovaj put ništa šutim. Sjedam.Lift me spušta. Operacijska sala hladna kao zima bez kraja.Ležem na sto,zatvaram oči i pomislim:Nek bude šta biti mora. Zatvorila sam oči .Ne gledam. Ne slušam. Ne znam ni dal postojim. A onda glas:Gotovo je. Ugradili smo vam stent.Čuj stent! Otvaram oči.Dobro je još sam tu.🍀 U sobi kablovi, cjevčice, kisik. Monitor ispred mene linija koja skače.Moj život u zelenim titrajima.Gledam je predugo. Previše.I stalno čekam onaj trenutak kada će prestati da skače, kada će se pretvoriti u ravnu liniju tišine. Na kraju zamolim sestru da okrene monitor.Isprepada se živa. Ako već moram da umrem nek bude u neznanju.😁Ležim ne okrećem se. Šta znam da mi se nešto ne otkaći😁 Ne dišem duboko. Bojim se čak i vlastitog tijela... I onda jutro.Svjetlo koje ulazi tiho, kao da se izvinjava.Živa sam.🍀 Nikad ljepše jutro nisam dočekala. Nakon 24 sata, prvi put sam se nasmijala. Slabo, jedva, ali iskreno. Nasmijala sam se sebi. Životu. Ljubavi. Sreći i tuzi. Svemu što jeste i što je bilo i što će biti. Od tog dana ništa više nije „podrazumijevano“. Ni srce...Ni dan...Ni noć... Shvatila sam da svi naši lomovi nesretne ljubavi, izdaje, ratovi, smrti, razočaranja jesu mali,tihi infarkti duše.Godinama se skupljaju. Promijenila sam se.Jesam. Znam da mi je... Svaki minut hedija.Svaki dah poklon. Želim da budem bolja.Da razumijem. Da činim dobro.Da pomažem. Da volim.Da brinem.Da pazim Da zagrlim...Eto.❤️
21,377 Aufrufe